Bojan Savić - Novi "Ugriz"

Bojan Savić
 ExpanziUM već godinama prati rad rock benda THE BITE. 2011. godine učestvovali su na našoj kompilaciji ROCK INFORMER i od tada rade punom parom. Bojan Savić,gitarista benda, odgovoriće na par pitanje i izneti svoje stavove za naš blog i ovim putem vas upoznati sa njihovim radom.

EX: Od 2011. od kada ste učestvovali na Rock Informer kompilaciji do sada, šta se sve bitno izdogađalo u bendu i oko njega?
Bojan: Prvo, zdravo svim čitaocima vašeg bloga, kao i svima u Kragujevcu. U bendu i oko njega se od 2011 dešavalo svašta. U suštini, Rock Informer je neko prvo javno pojavljivanje sa, tada novom pevačicom, Julijanom Vincan, i jednom od četiri pesama koje smo tada snimili. Od tada, pa sve do 2014, kada smo ušli u studio da snimimo prvi CD, smo svirali preko 100 svirki, išli u preko 30 gradova sa turnejom „BEZ ŠMINKE“, išli dva puta u Budimpeštu, svirali na velikim festivalima, malim festivalima, u velikim i malim klubovima, u suštini smo radili ono što mi stvarno i volimo da radimo, a to je da sviramo. Svi u bendu smo mišljenja da jedan rock bend, što mi i jesmo, mora da svira što više, jer prava vrednost benda se vidi isključivo na živim nastupima, i jedino tako možeš „praviti“ svoju publiku, i svoje slušaoce. Kao neki logičan sled svega, ušli smo u studio da snimimo prvi CD, izdali smo jedan EP, „More of The Same“, kao najavu tog albuma, smatrajući da ćemo, čim završimo rad na istom, krenuti ponovo u „akciju“ sa svirkama, i onda nam se desilo nešto što nismo planirali a, to su obaveze oko nekih stvari koje nemaju mnogo veze sa muzikom. Miša 
( bubnjar) je morao da se vrati u Pirot, jer on i jeste iz Pirota, Julijana je imala sve više obaveza oko fakulteta, posla, i drugih stvari kojima se bavila, i to je počelo da nas odvlači od benda i muzike.
Onda smo se, posle godinu dana, sabrali, seli i porazgovarali oko svega, i zaključili da je bend važniji od svakog od nas ponaosob, i vrlo jednostavno se dogovorili šta dalje.


EX: Nova postava je tu. Šta očekuješ od novog "Ugriza"?
Bojan: Nova postava je sada tu, tu je Ljiljana Zdravković, žena koja već više od deset godina peva po raznim, uglavnom „cover“ bendovima, ima iskustva na bini i van nje, ima tu harizmu koja je nama potrebna, ima stav i, što je najvažnije, a što ona potencira u svakom razgovoru sa medijima, od prvog puta kada smo se našli da razgovaramo, pa, preko prvih proba, i sada snimanja, kao da smo oduvek zajedno, naše viđenje stvari se poklapa sa njenim, njena energija i njeno obožavanje živih nastupa i bine je isto kao naše, njeni tekstovi su kao da smo ih mi pravili, jednostavno smo se našli u svakom smislu te reči. Tu je i Nebojša Brkić, bubnjar koji, takođe već godinama svira po raznim bendovima, i kada smo pričali o mogućim „zamenama“ Miši, koji je, za osam godina koliko je svirao sa nama, disao kao mi i mislio kao mi, Igor ( basista) je insistirao da Nebu dovedemo u bend. Nismo se prevarili, doveo je novu energiju i nove ideje u bend.
Znaš, kada menjaš dva najvažnija člana svog benda, nikako nije lako. Bubnjevi, koji su osnova svega, temelj, i vokal koji daje onu prepoznatljivost nekog benda, koji su krov, imaš veoma veliku šansu da ti se kuća sruši. Mislim da smo to odradili dobro, nismo tražili zamenu delova, tražili smo drugačije komponente, Ljiljana peva onako kako njoj leže stvari, i onako kako ih ona oseća, i to se razlikuje od Julijane, Neba svira onako kako on vidi i oseća pesme, a to se razlikuje od Miše, ali je to opet „THE BITE“, to smo opet mi, sa viškom energije i sa viškom snage koju pokušavamo da oslobodimo sa svakom pesmom.


THE BITE
EX: Odakle odluka da se peva na engleskom?
Bojan: Nije to „odluka“ u pravom smislu te reči. Mnogo smo razgovora imali za ovih 13 godina koliko bend postoji oko toga. Jednostavno, kada smo razmišljali o bendu, šta hoćemo sa njim da radimo, kažemo, kako hoćemo to da zvuči, nametnulo se da tekstovi budu na engleskom. Zašto? Ne zbog toga što hoćemo da „prodamo“ našu priču u inostranstvo, što su nam mnogi izdavači ili menadžeri rekli, već zbog toga što ceo taj „bitch“ stil koji naši tesktovi i muzika imaju, lakše, manje vulgarno i manje banalno izađu na engleskom. Jednostavno, engleski je lakši za pisanje vrlo jasnih i vrlo direktnih tesktova, kakvi naši jesu, a da nismo dobili „štiklom u glavu“ efekat banalnosti, koji, takvi tekstovi, imaju na srpskom jeziku. E, sada, Ljiljana je došla u bend, donela i svoje tesktove, i svoje viđenje stvari, i ona ima sjajne tekstove na engleskom, ali ima i sjajne tekstove na srpskom, pa smo opet seli, i jednostavno se dogovorili da ne „robujemo“ tome, i onako kako je tekst nastao, da li na engleskom ili srpskom, tako i izađe u javnost. Sa novom postavom snimili smo dve nove stvari, kao predstavljanje novih članova benda, od toga je jedna „Lies“, koju smo i prvu „izbacili“, na engleskom, a, druga, „Da se ponovo rodim“ je na srpskom ( što se i vidi iz nalova jel’?!).Pa, videćemo šta će sve tu biti. U stvari, ja sam jedan od onih koji nikada nije gledao da li je pesma na engleskom, srpskom, španskom ili nemačkom jeziku, ako ima smisla i muzika mi se svidi, kao i ceo taj doživljaj pesme, što je još važnije od same muzike i teksta, i, ako to leži zajedno, onda može da bude i na indonežanskom. Svakako ću pogledati tekst, i šta on znači, jer volim da znam da li se tekst slaže sa mojim doživljajem pesme. A to je, po meni, najvažnija stvar u muzici.

EX: Tvoje mišljenje o domaćoj sceni?
Bojan: Uf, večita polemika, jel’?
Vidi, sada ću poći od najnovijih stvari koje su se nama desile, pa ću pokušati da ti objasnim šta ja mislim o tome, i da se dovedem do odgovora na tvoje pitanje. Kada smo snimali ove dve nove pesme, i kada smo razmišljali, sa našim velikim prijateljem i producentom Ivanom Srdanovićem, kako to treba da zvuči, dogovorili smo se da uradimo produkciju malo drugačije. Odlučili smo da bubnjeve uradimo na totalno obrnut način, tj da u prvi plan stavimo „room“ mikrofone, koji hvataju ceo bubanj, a tek onda dodajemo malo usmerenih mikrofona, kako bi imali taj veliki i „živi“ bubanj, a onda je to vodilo tome da ne „peglamo“ gitare, bas i vokal. I dobili smo ono što smo hteli, a to je da snimak zvuči kao da je odsviran uživo, jednostavno nije sveden na neke nametnute i moderne parametre snimka iz studija. I onda je Ivan rekao „Ovo će ispasti ili sjajno ili će nas ispljuvati. Hoćete?“ „Hoćemo“. Bez ikakvog razmišljanja. Šta hoću da kažem? Hoću da kažem da mi nikako nije jasno kada se sve svelo na to da se uklopiš. Kada je muzika postala jedan od onih poslova od 9-17. Jer, to upravo jeste stanje velike većine naših bendova koji čine današnju scenu. I, ne pričam o starim bendovima koji se i dalje iz nekog razloga potenciraju, jer to što oni guraju je njihov zvuk, koji su ljudi, normalno, smislili i progurali u svoje vreme. Pričam o novim „nosiocima“ scene Srbije, koji, čast izuzetcima, zvuče isto, i čini mi se, nikako nemaju dušu. Evo, daću ti primer, imenom i prezimenom, bez obzira kako će to neko protumačiti. Artan Lili ima novu pesmu, zove se „Na vodi“. Njihov logo, inače, je kopija Linkin Park loga ili logo-a, kako hoćeš, kao i još jednog, neke kompanije, što je manje važno, ali itekako odgovara na tvoje pitanje o sceni. Pesma je, po mom skromnom mišljenju, dosadna, tj. neinventivna, tekst ne previše pametan, ali je politički korektan. I to je sve. Naravno, mogu da se udubim u ovo, i da pojasnim svaki segment moje prethodne rečenice, ali se plašim da ću sve smoriti, pa ostavljam mesta za polemiku. To je muzika koju niko živ van granica naše zemlje ne bi pustio na svom „player“-u. Ali, to se ovde, iz nekog razloga, već petnaest godina gura i potencira. Zašto? Zato što je taj zvuk, u poslednjem pokušaju da se nešto ovde uradi muzikom ( ne zalazim u podlogu svega toga), progurao B92 na protestima protiv Slobe i njihovim koncertima u svim gradovima Srbije. I tu se stalo. Kao da se ništa novo ne dešava. 15 godina!!?? Pa, majku mu, znaš, ne znam kada je došlo do toga da je sve otišlo dođavola. Kada je forma postala važnija od suštine. Kako je neki bend odlučio da ne talasa, i da svira nešto što je provereno i dolazi iz perioda od pre 15 godina. Nemojte pogrešno da me shvatite. Volim ja mnogo više Artan Lili od  „cover“, „tribute“ i ostalih „real“ bendova, ali su oni druga priča, i ne želim ni da ih pominjem sada, ipak Artan Lili svira svoje, autorske stvari. Ali mi nije jasno ko je odlučio da ide „copy-paste“ varijantom. Ko je rekao: „Nećemo da talasamo, hajde mi to što je provereno da sviramo“? I nisu samo oni. Da si me pitao pre dve nedelje, naveo bih ti neki drugi primer, jednostavno, oni su mi sada u fokusu.
E, sada, da ne bude sve tako crno, ipak se nešto dešava. Imamo mi i drugu stanu medalje. Imamo Vrane Kamene, imamo Irie Fm, imamo, ne znam, Wolfram, Pop Star, imao si HYPE! koji je bio sjajan bend, imamo masu mladih i ne tako mladih bendova koji neće da se uklope u taj stereotip, i koji svoju muziku sviraju sa dušom. I stvari se dešavaju. I uvek su se i dešavale, samo su rok bendovi, u nekom momentu prestali da se bore za promene. A sada ponovo kreće, i već dve-tri godine se nešto dešava. I mislim da će se stvari okrenuti vrlo brzo. Mislim da će ljudi opet moći da čuju nešto drugačije. I ovoga puta to je nešto što ima dušu.

EX: I za kraj, planovi i tvoja očekivanja?
Bojan: Snimili smo dve nove stvari, kao što sam već rekao, da predstavimo novu postavu, i da pokažemo da smo još tu, da ujedamo. „Lies“ smo obelodanili, a u septembru, kada budemo spremni za svirke i promociju ćemo izbaciti i „Da se ponovo rodim“, možda i kao spot, a možda snimimo još neku stvar, a onda se bacamo na svirke. Od septembra ćeš nas, verovatno gledati svuda, jer smo toliko željni bine, da mislim kako nas niko neće skinuti sa nje, i u isto vreme ćemo raditi i nove stvari, kojih već sada ima dovoljno za sledeći album, a koje ćemo polako ubacivati u repertoar na svirkama i malo po malo „opipavati“ kako zvuče, menjati, dok ne dobiju svoj krajnji oblik, a onda opet u studio i sve ispočetka. Znaš, toliko smo već tu, ovo nam je 13. godina, i nikako nismo hteli da se prilagodimo, da smo, najzad, dobili to da nas niko ne pritiska oko rokova, svirki, snimanja albuma, i uvek možemo ići svojim ritmom.
Očekivanja? Očekivanja su više vezana za dešavanja na našoj sceni nego za nas same, jer ćemo samo zajedničkim pritiskom i upornim i tvrdoglavim guranjem pogrešno postavljenih granica uspeti da nešto promenimo i dovedemo prave stvari na mesto.